Reakcije ugode ili neugode prve su emocije koje dijete izražava. Smiješkom, gugutanjem i pozornim gledanjem dijete nam pokazuje pozitivne emocije, dok neugodne izražava plačem, mrštenjem i izrazom gađenja. Četiri primarne emocije, ljutnju, strah, radost i tugu, dijete izražava do kraja šestog mjeseca života, a isto tako prepoznaje osnovna emocionalna stanja majke ili skrbnika.
U emocionalnom razvoju djeteta nasljeđuje se neurološka podražljivost - način i intenzitet reagiranja na osjetilne podražaje, vrijeme neurološkog sazrijevanja, hormonalna konstitucija, temperament, itd. Urođene dispozicije određuju „teži“ ili „lakši“ način na koji dijete postaje svjesno sebe i svog bivanja unutar okoline.
Tijekom sazrijevanja djeteta, okolina sve više oblikuje i modificira njegov način izražavanja emocija i uči ga društveno prihvatljivim oblicima izražavanja emocija – socijalizacija emocija. Proces socijalizacije emocija događa se:
- Promatranjem i oponašanjem: sposobnost viđenja okoline i ljudi nužna je da bi dijete ostvarilo kontakt s okolinom. Djeca vide, primjećuju, obraćaju pozornost. Većina ljudi odrastanjem ‘odustaje od neposrednog gledanja’ i vidi stvari i događaje u okviru naučenih shema i očekivanja.
- U okviru modela ponašanja ljudi iz bliske okoline: Dijete oponaša način i intenzitet emocionalnog izražavanja. Način priopćavanja o svojim emocijama ujedno je i poziv okolini da sudjeluje u emocionalnom doživljaju
- Namjernim odgajanjem kontrole emocija od strane roditelja, odgajatelja: Postavljanjem granica prihvatljivog i neprihvatljivog izražavanja emocija, osobito izražavanja srdžbe. Dijete se usmjerava na smanjivanje intenziteta, potiče ga se na samokontrolu i uči odabiru društveno prihvatljivih oblika izražavanja emocija.
Tijekom emocionalnog sazrijevanja djetetu je nužna pomoć odraslih kako bi došlo u dodir sa svojim vlastitim osjećajima te osvijestilo svoje potrebe i unutarnje stanje (kako si, što želiš i trebaš, čega se bojiš, što te brine…), kako bi naučilo imenovati svoje osjećaje i govoriti o njima, spoznati kakvih sve osjećaja ima, kako bi naučilo prepoznavati osjećaje kod drugih i dijeliti svoje osjećaje s drugima, izražavati osjećaje na različite načine, razumjeti emocionalne reakcije te naučiti da je moguće odabrati načine izražavanja i ponašanja u emocionalnim situacijama.
Roditeljska uloga u emocionalnom razvoju djeteta očituje se kroz njegovanje topline u odnosima čestom komunikacijom očima, razgovorom, nježnim dodirima i slično. Djetetu je važno pokazati poštovanje tako što ga se upoznaje kao pojedinca, potiče na samostalno rješavanje problema te mu se omogućuje da izrazi svoje ideje. Također, jako je važno poticati djetetovo samopouzdanje.
Kada žele izbjeći scene ili smanjiti napetost trenutka, odrasli često pribjegavaju štetnim ponašanjima.
Štetno ponašanje odraslih:
- Prisila
- Negiranje
- Pogrešna interpretacija stvarnosti
- Vlastite iznenadne promjene ponašanja
- Posramljivanje djeteta
Korisno ponašanje odraslih:
- Ne prisiljavati djecu ni na što čega se boje, uzimati u obzir dječji strah
- Prihvaćanje svih djetetovih emocija
- Prihvaćanje bolnih situacija
- Realna interpretacija stvarnosti
- Dosljedno ponašanje
- Imenovanje svojih emocionalnih stanja
- Pokazivanje kontrole neugodnih emocija na vlastitom primjeru
Preporučena literatura:
- Vasta, R.; Haith, M. M.; Miller, S. A. Dječja psihologija : moderna znanost. Jastrebarsko : Naklada Slap, 2005
- Brajša-Žganec, A. Dijete i obitelj: emocionalni i socijalni razvoj. Jastrebarsko : Naklada Slap, 2003.
- Goleman, D. Emocionalna inteligencija. 2. izd. Zagreb : Mozaik knjiga, 1998.
- Salovey, P. Emocionalni razvoj i emocionalna inteligencija. Zagreb : Educa, 1999
